Welcome 2 my side of the universe! :)
Šareni svijet jedne Malene :)

subota, 29.11.2008.

Likovna: jučer, danas, zauvijek...

Oduvijek me zanimalo crtanje. Od malih nogu sam švrljala po papiru, bojala, šarala. Ne mogu se sjetiti kada sam počela-mislim da sam se rodila s tim i da je to oduvijek bilo i da će biti dio mene.

Kada sam se doselila u Zagreb, roditelji su me vodili na nekakvu radionicu u Gajnicama. Bila je besplatna, otvorena za sve. Možda je bio to razlog zbog kojeg je dolazilo puno djece čiji roditelji zapravo nisu znali kud bi s njima, a koja nisu uopće voljela crtati. Kako god da bilo, nije mi se svidjelo tamo, te sam ubrzo odustala.

Nastavila sam raditi kod kuće. Crtanje je bilo moja omiljena zabava. Igra boja na papiru na kojem su nastajala nova bića i stvari. Ponekad bi, dok bih crtala, pričala sa svojim likovima. Davala im imena, smišljala njihove životne priče. Čak i pjevušila, posve nesvjesno. Voljela sam to raditi više od igranja gumi-gumija i barbika, više od crtića i više od lopte.
Nesvjesno, ja sam rasla, i ta ljubav prema likovnom rasla je zajedno sa mnom.

Tada me tata u jesen 2005. upisao u likovnu grupu na Trešnjevci.
Likovna 4 ever <3

Sjećam se da je bilo puno djece. Mlađe i starije. Sjećam se da su se svi gurali oko mene i da smo bili prevelika grupa. Sjećam se i da su voštane pastele bile masne od svih onih ruku.
I da, sjećam se, ni tamo mi se nije svidjelo.

Nakon prvog puta, došla sam kući gotovo u suzama od bijesa na oca, zbog kojeg sam morala "pretrpjeti takvu gnjavažu". Rekla sam mu da ne namjeravam ići tamo dalje, a on mi je odgovorio da je već potpisao jednogodišnji ugovor i da jednostavno moram ići, htjela-ne htjela.
Ni dan danas zapravo ne znam da li je to izmislio kako bi me zadrži ili je to doista bilo tako.

No već slijedeći put krenulo je na bolje. Podijelili su nas u manje grupe, te sam bila smještena u grupu uglavnom sa svojim vršnjacima. Dobili smo i novu voditeljicu, koja mi se odmah svidjela.

Sjećam se kad je došla, sa onom svojom predivnom bujnom kosom, puna života.
Kad je rekla: Zovem se Vlasta.
I kad je zatim svatko rekao svoje ime.

I sjećam se, rekla nam je da nacrtamo nešto što predstavlja nas. Ne, nismo smjeli nacrtati sebe, već nešto po čemu smo mi-mi.
Kao da je bilo jučer, sjećam se, nacrtala sam knjigu "Ne zaboravi me" od R. L. Stinea (za čijim sam djelima bila luda u to vrijeme).
Sjećam se točno tko je što nacrtao.

Malo po malo, subotu po subotu, svi smo se opustili. Ubrzo smo imali i izložbu u Labinu, mislim da smo se tada sprijateljili.
Nakon druge i treće godine, kada smo već bili prava ekipa, išli smo zajedno u jedan ljetni kamp na Silbi-dva ljeta, dva prelijepa iskustva koje nikada neću zaboraviti.

Moj i naš svijet =)

Ne može se riječima opisati kakvu je čaroliju likovna unosila moj život. Koliko je svjetlosti, šarenila i ljudi donijela u moj život.
Likova je bila jedno uzajamno davanje: ona je uložila sebe u mene, a ja sam sebe u nju.
To je bio svijet u kojem nestaju granice.
Ona je moju dušu činila bogatijom. Takvo što nitko ne može shvatiti dok to ne osjeti.

Subotnje druženje bojalo je ovaj crno-bijeli svijet. Neki kažu, bio je to bijeg iz stvarnosti. Ali ja mislim-bio je to bijeg U stvarnost.

Tamo nisam pronašla sebe, tamo sam STVORILA sebe. Prije likovne bila sam tek netko, a sada sam nešto.

Vlasta je bila voditeljica kakvu se samo poželjeti može. Puštala nas je da sami radimo kako i što želimo, ali bi uvijek uskakala kad god bi nam bila potrebna pomoć. Vedra, blaga, nikad ne bi dizala ton niti bi ju ikada išta moglo izbaciti iz takta. Ako i je, mi to nikada nećemo saznati. Ona je jedna od najboljih ljudi koje poznajem i mislim da od nje svatko može nešto naučiti, ne samo o likovnoj kulturi, već i o životu.

Često bi se, kada bi nam nešto objašnjavala na našim radovima, zanijela, pa bi uvijek rekla: "Pukni me po prstima!", što mi naravno, nikada nismo učinili, ali ipak, bilo je to nekako simpatično, način na koji bi to rekla i smiješila se s kistom u ruci.

Bili smo prava ekipa, no ove godine svakog su obaveze povukle na svoju stranu. Upisali smo se u srednje škole i na druge aktivnosti. Žao mi je zbog toga, jer mi smo imali nešto kvalitetno, nešto što je vrijedilo. Sada osjećam grižnju savjesti, jer svatko od nas nosi mali djelić krivnje, a to dakako, uključuje i mene.

Na taj kraj ne gledam s tugom. Kada pomislim na sve one subote, na naše izložbe, na izlaske, na ljetovanja na Silbi, ne, ne tugujem. Već naprotiv, te uspomene mi donesu osmijeh na lice jer znam-bilo je vrijedno, i vrijedit će.

Jer likovna je sada nešto što se odvijalo u prošlosti, ali nije I prošlost, nego i budućnost.
I vjerujem, ZNAM, da kud god da nas životni putovi odnesu, ona će biti naš putokaz, naša staza kojom ćemo ići.

Neizmjerno će mi nedostajati te subote koje će nakon tri godine likovne izgledati nekako prazno i stvarno će mi trebati puno vremena da se naviknem…

Kako bih sačuvala barem ono malo od likovne što je ostalo, upisala sam se na likovnu u školi. Veselim se novim ljudima i iskustvima, i makar nikada nitko i ništa neće moći zamijeniti Vlastu i njezine satove, vjerujem u to da ću se i tamo dobro snaći.

Što se tiče ekipe, nastavljat ćemo se viđati i dalje, zar ne? =)
Ako ikada itko od njih ovo pročita, želim da se prisjete naših trenutaka kada smo imali svoj svijet u maloj učionici, i želim ih zamoliti da taj svijet čuvaju još dugo, i da još duže bude netaknut u njihovim srcima i sjećanjima.

Volim vas najviše na svijetu!

Vaša M@LN@ $@®N@

- 18:30 -

utorak, 16.09.2008.

Za SADA i OVDJE :)

Život se najbolje može razumjeti gledajući u NATRAG, ali se može živjeti jedino gledajući NAPRIJED.


Image Hosted by ImageShack.us



Postoje ljudi i događaji koji prolaze kroz naš život a da ih ni ne primjećujemo. Ne vežemo se uz njih i nisu nam bitni. Zaboravljamo ih i ne mislimo na njih.
Ali postoje i oni, koji se pojave, makar na trenutak, ali ipak ostavljaju duboke tragove u nama. Kada se priviknemo na njih, kada povjerujemo da se ta sreća događa upravo nama, da su oni zaista tu, oni nas, svojom voljom (ili protiv nje), napuštaju.
A mi ostajemo nesretni, tužni. Prazni, šuplji, nezadovoljni idemo svijetom i ništa nas više ne može ispuniti.
Više se ne sjećamo kako smo uopće živjeli bez njih. Ne želimo ići dalje. Ne želimo se pomiriti da ih više nema, da se ujutro moramo buditi bez njih. Da moramo navečer zaspati bez njih. Svaka nas pjesma podsjeća na njih. I pitamo se: "Gdje su ona vremena?"

Zašto uopće pišem o ovome?
Zato što znam točno kakav je to osjećaj. To je nešto što mi se stalno događalo.
To uspinjanje i padanje, svakog dana iznova. To stjecanje i gubljenje ljudi u svom životu.
Mislila sam da se nikada neću trgnuti i da ću vječno žaliti za onime što je bilo i što se neće vratiti, nikada više. No s vremenom sam se promijenila i shvatila da to nema smisla.

Zbog čega stalno misliti na jučer, ako još uvijek imaš danas?
Trebamo pronaći svoj unutarnji mir. Biti dovoljno snažni da se ujutro probudimo sretni jer je pred nama jedan posve novi dan. Kojeg možemo iskoristiti kako god želimo. Možemo činiti posve nove, neisprobane stvari.

I zašto ne?

Nema smisla živjeti u prošlosti. Nema smisla prisjećati se stalno nečega ili nekoga, ako još ima toliko novih stvari koje tek trebaju doći.

Ne plači jer je završilo. Smij se jer se dogodilo.


Tako je. Kad se sjetiš svega toga, pomisli kako si samo sretan da ti se događaju takve stvari (ili ljudi). I NASMIJEŠI SE. Ima toliko toga što još treba doživjeti… Ako ćeš za svime žaliti, nećeš imati vremena za to. I propustit ćeš sve ostale dobre stvari koje bi ti se mogle dogoditi.

Kažu ljudi: "Čovjek pamti ako hoće, a zaboravlja ako može." Nitko ne kaže da se prošlost mora zaboraviti. Ne! Zašto bi zaboravili lijepe trenutke, zašto bi zaboravili ljude do kojih nam je stalo? Treba ih uvijek imati u srcu, ali ne uvijek i na pameti…

Shvatila sam da se SVE stvari događaju s nekim razlogom. Naročito one loše. Kada mi se dogodi neka loša stvar, odmah nakon nje dolazi neka dobra. I tada shvatim, bez ove loše, dobra se ne bi ostvarila…

Image Hosted by ImageShack.us


Zato, vjerujte mi, ništa nije slučajno. U životu je svaki kraj tek početak nečeg novog. I postoji razlog zbog čega sve završava i počinje.

Što mi tu možemo činiti?
Samo jednu stvar: uživati u svakom danu posebno.
Ne kao da je posljednji, nego kao da je JEDINI.

Vrijeme nikad ne pokušavaj
mijenjati, zaustaviti, ni vratiti…
Stoga ga nemoj tratiti!




LIVE LIKE THERE´S NO TOMOROW ...
... & NO YESTERDAY =)


Vaša M@LN@ $@®N@

- 09:33 -

utorak, 22.07.2008.

Dragi Zagrebe,

Znam, sad se pale svjetla na tvojim ulicama.
Trgovi i parkovi puni su ljudi. Jos cujem njihove uzurbane korake, njihove razgovore sto se skupa s glazbom iz okolnih kafica stapaju u zamor. Jos osjecam na kozi dodir tople ljetne veceri. Svjetla trepere kao da su se zvijezde spustile na tebe.

U mojoj ulici cuju se djeciji povici i vriska. Ispred zgrade s brojem 7 mali Ivan zmiri, a ostala djeca se skrivaju. Iza zgrada. Iza kontejnera. Iza zalosne vrbe cije grane doticu Nasu klupicu na kojoj su urezana neka nova imena. Neka nova srca i nove simpatije, ispisana su preko Nasih nadimaka.

Topli ljetni povjetarac provlaci se kradom kroz ulicu. Zamrsi vrbi kosu i zaviri ponekoj dami pod suknju. Potom se vine u zrak, prema mjesecu, te nestane u noci.

Nocni zivot tece. Kroz sve tvoje ulice, parkove, kojima sam nekada i ja pripadala, i kojima cu ponovno pripasti kada ti se vratim. Na Trgu se, na konju, uzdize cuvar grada-ban Jelacic. S odlucnim izrazom na licu. Ponosno stoji iznad sve te mase koja protice gradom.

Dragi moj Zagrebe, kao da gledam, jos uvijek vidim tramvaje na Ljubljanici. Evo, stize devetka. Ljudi ulaze. Nakon ne tako mnogo vremena, zaustavlja se pred Branimir Centrom. Izlaze parovi sto se drze za ruku i par grupica tinejdzera. Idu u kino.

Divno je slusati taj zamor, smijeh koji cujes na koju god da se stranu okrenes. Mogla bih jednostavno stajati tu, slusati kako se zivot pretapa iz ulice u ulicu, te se u konacnici stapa s gradskim ulicnim svjetlima.

Kao da gledam, koracam tobom. Osjecam te pod svojim umorni stopalima. Kud god pogledam-ti. Ti, ti, ti. Ispunjena sam tobom. Tvojim slikama, zvucima, mirisima.
Auti trube. Svi zele sto prije stici do tvog srca. Do centra grada, gdje ono najjace kuca.

Dragi Zagrebe, kad tako sanjam o tebi, i moje srce pocinje kucati jace. I tada, kada ubrza ritam, osjecam da sam blizu tebi, i da nasa srca kucaju u skladu.

Pruzam ruke prema ovom sivom nebu i u mislima te doticem.
Ulazim u svoj stan. U svoju sobu. Otvaram sirom prozor i divim se. Stvarima koje su nekada bile za mene tako obicne. Stvarima za koje nikada ne bih znala koliko mi znace, da te nisam napustila, Zagrebe moj. Izlazim na cestu, okrecem se, i ushicena, pomislim: "Kako je divno biti doma!"

Gledam kako sve odlazi niz ulicu. Gledam kako tece. I sto vise gledam, to se vise i sama osjecam kao dio te velike rijeke.


Stapam se sa svjetlima i gradskom bukom...

I smijesim se, jer znam.



Uskoro cemo se sresti.


PS: Pozdrav iz dalekog Hamburga!

Tvoja M@LN@ $@®N@

- 21:45 -

subota, 05.07.2008.

Raširi ruke... =)



Bez njih bi naši životi izgledali potpuno drugačiji. Svaki dan se njima služimo, ali malo tko razmišlja o njima.
Tako odlučih posvetiti im ovaj post =)

Bez ruku pekar ne bi mijesio kruh. Bez ruku vozač ne bi vozio autobus. Bez ruku pisac ne bi mogao pisati. Plivač plivati. Plesači plesati. Urari ne bi mogli popravljati satove. Kirurzi ne bi operirali. Frizerke ne bi šišale.

Mene najviše fasciniraju stvari iz svakidašnjeg života. Bez ruku bi bile neizvedive.




Rukama se nekome pokriju oči kada mu se prilazi s leđa i želi ga se iznenaditi, držimo kišobran, otvaramo limenke, vežemo vezice, otvaramo prozore, držimo se za prečke u busu, hranimo se i pijemo, mašemo, pušemo nos maramicama, pritišćemo gumbe u liftu (doduše, ovo se može i glavom =)), oblačimo se, otključavamo vrata, čestitamo nekome rođendan, dajemo nekom sućut, tapšamo nekog po ramenu, brišemo suze, skrivamo oči od prejakog sunca, pokazujemo nekome nešto, mašemo lepezom kada nam je vruće, listamo novine, palimo vatru, nazdravljamo vinom, stišćemo jastuk kada ne možemo zaspati, molimo se Bogu, lupkamo po stolu kada smo nervozni, držimo fige kada "prizivamo" sreću, grudamo se zimi, pravimo snjegovića =)




Na dlanovima, kažu, je zapisana naša sudbina… Gatare "čitaju" našu budućnost iz linija urezanih u naše ruke.
Otisci prstiju naših ruku jest ono što svakog čovjeka čini drugačijim od mase i što ga razlikuje od drugih.
Kada se dijete rodi, majka ga rukama privije uz sebe, i tada ono osjeti toplinu i ljubav…

Iz ruku se vadi krv i daruje ljudima kojima je potrebna.
Gluhe i nijeme osobe se sporazumijevaju pomoću ruku.


Ruke su stvorene za davanje


I primanje


Što je meni najdraže raditi rukama?
Grliti seeeeeeee =)


Ruke su nam zaista prijeko potrebne, i ako ih imate, znajte da spadate među najbogatije ljude na svijetu.

Rukama možemo raditi puno toga, te kada bih sve to nabrajala napisala bih cijeli roman, a ni to mi ne bi bilo dovoljno.

Između svega ostalog, ovaj post je napisan rukama =)

Vaša M@LN@ $@®N@

PS: Nadam se da uživate u ljetnim praznicima. Evo vam nešto, tek toliko, da si možete rasporediti vrijeme ;)




Nema na čemu! =P

- 00:17 -

srijeda, 27.02.2008.

Kajbuljiška

Znate kako mala djeca imaju najdražu igračku? To može biti plišani medo, lutka, autić…
Ne odvajaju se od nje i uvijek je nose sa sobom. Kada ju izgube, plaču i ne mogu naći niti jednu drugu koja bi mogla zamijeniti staru.

Nekako je besmisleno vezati se za materijalne stvari, jer one ne traju vječno. Ne traju, uopće. One su samo sredstvo da se povežemo s duhovnim stvarima. Stvarima koje su bitne, koje ostaju. Ne propadaju. Otporne su na vodu, trganje, vatru. Nadživljavaju nas same. To su stvari poput prijateljstva i ljubavi.

Jedna od materijalnih stvari za koje sam se vezala, bila je ona:

Kajbuljiška


Sjećam se kada sam ju vidjela u izlogu na Trgu I. K.
Bila sam 6. razred i trebala sam kupiti torbu za neki izlet. Tada mi još ništa nije značila. Torba kao i svaka druga.
Nakon tog izleta ona je postala moja školska torba.
Sjećam se kako bi bila teška, i kako bi nabubrila od školskih knjiga (tada sam ih nosila sve, hehe) i kako bih ju bacila u kut sobe kad bih umorna došla iz škole. Ako bi nam otkazali neki sat, svi bi izašli na igralište i ležali na stolovima za stolni tenis. Tada bih naslonila glavu na nju i gledala nebo.

Ta torba je bila na mojim leđima u svim važnim trenucima mog života.
Kamo god bih išla, nosila bih ju sa sobom.

Na početku osmog razreda sašila sam na njoj natpis "Kaj buljiš". Znam da su se mama i tata ljutili kada sam razrezala stari crni šal i bijelu majicu te ih prišila na torbu. A tek kad su vidjeli što piše!
Kada bi netko, tko me ne poznaje, pokazao na mene, rekli bi: "To ti je ona kaj ima Kaj buljiš na torbi." Na moru su me slikali s njom. Uvijek bi se ljudi smijali kada bi ju vidjeli.
Zvala sam ju "Kajbuljiška". Iako to nisam tada shvaćala, bila sam na neki način ponosna na nju. Bila mi je posebna i jedinstvena.

Do tada nikada nisam razmišljala o tome koliko mi ustvari znači. Sve do prošlog tjedna, kada mi je mama kupila novu, jer se ova sva poderala. Nisam ju mogla tek tako baciti u smeće.

Držeći ju u ruci, onako svu izderanu, kao da sam držala te 4 godine svoga života.
Sve te uspomene!
Osnovna škola, zimski praznici, odbojka, ples, posjet rodbini u Bosni, ljetni praznici, bezbrojne vožnje do Jaruna, razni izleti, likovna, maturalac, Silba, Lucijanka, Gardaland, Nova godina, noćenje kod Dine, noćenje kod Dide i Bake…

Kad bih ju nosila negdje, uvijek bi se podsvjesno pitala gdje je, jesam li ju izgubila… Ne bih ju tako olako ispuštala iz ruke.

Sačuvala sam krpicu s natpisima, i bacila ono što je ostalo od nje.

Jedan od natpisa na Kajbuljiški


Konačno, došao je kamion i odnio kontejner s mojom torbom.

Sad gledam tu novu torbu, koja mi je tako strana i ništa mi ne znači.

Tko zna, kroz što će me ona sve provesti i o čemu ću razmišljati za par godina kada i nju bacim u smeće?

Vaša M@LN@ $@®N@

- 16:28 -

četvrtak, 31.01.2008.

Fašnik

Bliži se vrijeme fašnika. yes
Maske, boje, lica, kostimi… Prilika da budemo netko ili nešto drugo, što nismo, što potajno želimo biti, ili se grozimo i od same pomisli…

Prisjećam se nekih zgoda iz djetinjstva, kada mi je mama sašila i napravila kostim suncokreta. Te sam godine, zajedno s jednom prijateljicom pobijedila na školskom natjecanju. Ona je bila maslačak.
Sjećam se, bile smo presretne. Mislim da sam bila 3. razred. Nismo očekivale pobjedu, ali imale smo originalne kostime, i to još tzv. kućne izrade :) Thx mama…smijeh

A gdje sam danas? Starija 6 godina, višlja za najmanje dvije glave (dobro, ne baš toliko rolleyes), u drugoj školi, s drugim prijateljicama… Nema više maskenbala. Nema više nošenja brojeva na leđima i očajničkih (i najčešće neuspjelih, lol) pokušaja plesanja na hodniku, nastojeći da nas žiri zamijeti… Nema!

Mislila sam da mi osnovna neće nedostajati, ali eto, ovih nekoliko dana često se, u mislima, vraćam k njoj.

Ma danas je dobro, ali gdje su oni dani?
(Connect, "Kad smo bili klinci")


Danas živim u drukčijem svijetu. Maskenbal postaje svaki dan, imamo ga 365 dana u godini (ove godine 366).
Gledam oko sebe, i vidim svaki dan nova lica, nove maske, na istim ljudima.
Pretvaraju se da su nešto drugo.
Nose sve te kostime i glume nešto. Nekoga tko žele biti. Ponašaju se kao da to i jesu. Boje se izaći van, boje se pokazati.
Zašto? Zašto misle da ih takve ljudi neće voljeti jednako, ako ne i više? Zašto se boje biti ono što jesu, ispod svega toga?

Nije mi jasno kako ljudi dišu ispod tih maski. Kako žive u stalnome strahu da maska ne padne i da svi ne vide njihovo pravo lice?

Nijedna šminka ne traje vječno. Sva lažna lica nakon nekog vremena otapaju se, nestaju, blijede. I ostaju ljudi bez karaktera. Ljudi bez duše, bez sebe. Hodaju okolo bez misli. Žive bez osjećaja. zaliven
Žive li, uopće?

Ne govorim o ljudima koji ponekad nešto slažu, jer, after all, ne činimo li to svi, ponekad? Priznajem, ja da. Onaj tko kaže da je uvijek iskren, već samim time najviše laže.lazenamcor

Ne, govorim o njima, već o ljudima koji su zamislili sebi sliku osobe, te očajno žele biti što sličniji njoj. Misle da ljudi ne vide, da ne shvaćaju tko su zapravo. A zapravo, koliko god bila debljina sloja šminke, toliko je tanka i prozirna, da kroz nju jednostavno sve vidiš-sve. Sve što se ispod krije.

Mislim da su svi oni, bili iskreni, nekada, kao djeca. S vremenom su, laž po laž, počeli postajati netko drugi. I normalno da je sada teško odbaciti masku i živjeti, kada više ni sam ne znaš tko si. Teško je biti opet dijete, kada si već odrastao čovjek.

Život je pozornica.
Okružuju je kulise; nebo i zemlja.
Ne možete glumiti lik koji niste.
Svatko u svijetu ima svoju ulogu.
Rođen je zato da ju odigra.
Ne možete mijenjati scenarij, niti biti netko drugi!nono
Nema dijaloga koje možete naučiti na pamet.
Nema maski koje morate nositi, niti odijela koja morate oblačiti.
Dovoljno je samo doći, i biti ono što jeste.

I ne bojte se!wink
Iza kulisa uvijek se krije On,
Koji će vam šapnuti ako zaboravite kako dalje...smijeh

Ne zaboravite:

Ne isplati se biti netko drugi-ako netko već jeste…

Vaša M@LN@ $@®N@

- 19:07 -

petak, 25.01.2008.

Samo za taj osjećaj... smijeh

Hei, people, ŠaŠaViCa is back... wave
Ali pod drugim imenom! Naime, ŠaŠaViCa mi je nekako dosadilo, jer ga imam od početka bloga, tako da sam promijenila ime, te sam od sada za vas M@LN@ $@®N@. Hm, Malena bi mi moglo biti ime, a Šarena prezime… Da, može! Malena Šarena…
ŠaŠaViCa je… Nema je više.
Ali ako me netko bude tražio pod tim imenom… Ta sam smijeh
Hehe lud

Moj blog postoji 13 mjeseci i 8 dana. !yes naughty
Znam da neki imaju blogove i po nekoliko godina, ali ipak sam ponosna, i smatram to uspjehom, što ova stranica još uvijek postoji, što je prošla kroz sve "hirove brisanja" i eto… Još uvijek je tu. zubo

Moj prvi post u 2008. godini… Wow…eek Sa veeelikim zakašnjenjem vam čestitam Božić i Novu godinuparty, i želim vam sve najbolje u novoj 2008. godini, želim vam puno smijeha, puno sreće, zdravlja… Svega što vam treba, a mislite da nemate.

Upravo o tome ću danas pisati.

O stvarima koje su dio našeg života, bez kojih on nikada ne bi izgledao isto. O stvarima koje želimo imati, i mislimo da ih trebamo… A u stvari ih već imamo, na neki način.

Ljudi uvijek nešto tražeyes. Bilo bi lijepo kada bi svatko od nas imao jednu želju, no to nije tako. Ljudi su pohlepni, te kada im se ispuni neka želja, odmah idu "žicati" Boga da im usliša još neke molitve.
Kada se malo zamislite, što biste molili Boga, da vam može ispuniti samo još jednu želju? Samo još jednu, u cijelome životu? Što biste tražili od Njega? Zamislite se malo nad tim. yes

Ne znam za vas, ali kada sam ja o tome razmišljala, shvatila sam da doista nemam što poželjeti. (Materijalne stvari nikada ne bih tražila, naravno.)

Možda zdravlje…
Ne…nono
Već ga imam.

Možda obitelj…
Ne…nono
Već ju imam.

Možda prijatelje…
Ne…nono
I njih imam.

Možda sreću…
Ne…nono
Nju stvaram sama.eekyesthumbup


Vidite, kada bi mi Bog rekao da mogu zaželjeti nešto za sebe, dakle, ne za druge, već samo za sebe, ne bih imala što poželjeti. eek Doista!
Zapitajte se… Je li to što želite vrijedno toga da zanemarite sve ostale lijepe stvari koje imate u životu? Ne, naravno da nije.

Od čega se uopće sastoji naš život? Mislim, sreća u njemu?
Od potpuno sitnih, bezazlenih, svakodnevnih stvari, na koje uopće ne odvraćamo pažnju. Toliko su nam postale uobičajene da uopće ni ne znamo koliko nam znače, i koliko utječu na naš život.
A ipak nam izmame osmijeh na lice, svaki dan. Zar ne? yes

Jureći za velikim stvarima, poput automobila, stana, mobitela… Zaboravljamo na sasvim jednostavne stvari.

Evo nekoliko stvari koje mene čine sretnom svaki dan:
-kada mi mama i tata ostave poruku na stolu u blagovaonici
-kada vidim svoje prijatelje
-zagrljaji, osmijesi
-kada pospremim sobu, pa jednostavno sjedim na krevetu i divim se svom "remek djelu"
-kada čujem ptice kako cvrkuću
-kada uspijem ljude nasmijati
-gluparije, provale (neki ljudi to zovu "bruka", a mene to nasmije i drži u dobrom raspoloženju čitav dan)
-kada ne moram otključati ulazna vrata od zgrade, jer nisu do kraja zatvorena (susjedi, hvala)
-kada pojedem cijeli kolač, a onda mi ostane šlaaag =)
-kada nacrtam nešto… osjećam se ispunjeno
-svaka minuta provedena na rolama
-kada ne kasnim negdje
-kada čujem dobru pjesmu
-kada se zeleno na semaforu upali baš kada ja dolazim
-kada preskočim lijevom nogom posljednju stepenicu
-kada stavim točnu mjeru kakaa u mlijeko
-kada uspijem ugurati traperice u čizme
-boje… volim šarenilo (to, kao, niste znali)
-kada mi se jave ljudi koje dugo nisam vidjela
-kada pronađem nešto što sam izgubila
-kada mi se javi.. Netko ;)
-kada se probudiš s tim osjećajem, i jednostavno ZNAŠ da će cijeli dan biti savršen
-kada mi razdjeljak pada na lijevu stranu
-kada je vrijeme lijepo
-kada pomognem onoj staroj susjedi sa štapom da uđe u lift
-kada ne moram prati kistove, jer sam ih oprala prošli put

Uh… ima toga puno… Znam da zvuči blesavolud, ali svatko od nas ima te male sitnice, koje ga uveseljavaju svaki dan…
Znam, nije to nešto za što bih umrla…
Ali sasvim sigurno, za to živim svaki dan.smijeh


Što VAS usrećuje?naughty
Koje su to male stvari zbog kojih se isplati svako jutro otvoriti oči i odvažiti se živjeti?
Zbog kojih se isplati probuditi se, i ustati iz kreveta?
Stvari, zbog kojih ne možete ostati ležati, i pustiti život da ide pokraj vas?

Tako je…

Upravo ste shvatili…thumbup

Vrlo ste sretni… Vrlo, jako, puno, mnogo... Neizmjerno.
Već samim time što dišete, što postojite, što se budite i borite za svaki dan…
Već samim time ste sretni.

Nikada se nemojte prestati boriti za sve što vas usrećuje. Sve se isplati, samo za taj osjećaj... Osjećaj neba pod prstima, kao da si ga upravo dotaknuo/la, zbog kojeg si zahvalan što postojiš, uopće...

Čovjek je rođen da bude sretan! Svaki od nas!
Samo je pitanje hoće li on to znati iskoristiti…

To ostaje na vama.

Vaša M@LN@ $@®N@

- 10:07 -

nedjelja, 09.12.2007.

I need you to believe...

Kojoj god religiji pripadali, ili ne pripadali, moramo u nešto vjerovati. Vjera ne mora uvijek biti vezana za religiju, a opet je vrlo važan dio naših života. Sada ne bih pisala o religiji, već općenito vjerovanju.

Što uopće znači vjerovati?

Ne moći dotaknuti, a osjetiti.
Ne moći gledati, a vidjeti.
Ne moći slušati, a čuti.

Ne znati, ali vjerovati...


Kad je noću oblačno, kako znamo da na nebu ima zvijezda? Vjerujemo.
Kad pada kiša, kako znamo da će doći sunce? Vjerujemo.
Kad padne noć, kako znamo da će svanuti jutro? Vjerujemo.

U takve stvari je lako vjeorvati, jer se naša vjerovanja brzo obistine. No što je s drugim stvarima?

Kako vjerovati nekoj osobi? Kako znati da ne laže?
Postoje ljudi koji te mogu u oči gledati i nemilosrdno ti lagati. Istina nije uvijek crno na bijelom i ne možemo uvijek odmah znati što je točno, a što ne. Zapravo, najčešće uopće ne možemo.

Na ovu temu me "nadahnuo" me razgovor s jednom osobom prije nekih tjedan dana. Povrijeđena lažima nekih ljudi kojima sam stvarno vjerovala, pitala sam ju zašto me ljudi stalno uspijevaju prevariti, i zašto sam uvijek ja ta koja je povrijeđena i prema kojoj nisu bili fer. Zašto ljudi uvijek povrijede osobe koje su stvarno bile uz njih, i stanu na stranu onih koji im lažu?

Odgovor je bio da previše vjerujem ljudima. Istina je, uvijek mislim da su ljudi iskreni, i kada mi kažu da me nikad neće lagati, dogodi se baš to. Zanimljivo je kako ti baš oni koji ti govore da će uvijek biti tu za tebe prvi okrenu leđa… Što to ima tako pokvareno u ljudskoj psihi, u ljudskim glavama i srcima? Nikada neću shvatiti…
Rekla mi je da danas svi žive u laži. Pred tobom nose uljudna lica, no odmakneš li se samo korak, stavit će drugu masku.
Čuju jedno, govore drugo, misle treće, a rade četvrto. Pa ima li to ikakvog smisla? Čemu to? Kad se sjetim svih laži koje sam čula, zgadi mi se cijelo ovo čovječanstvo, iskreno. Zar nije jednostavnije jednostavno reći istinu kakva je i znati na čemu si? Ljudi samo vole komplicirati.

"Ljudi nisu svjesni da ako kažu samo jednu laž, morat će izgovoriti barem još 100 da opravdaju tu jednu." Wiseman


Najgori su mi još oni izgovori kao, da skrivanjem istine nisu htjeli nekoga povrijediti. A jesu li, kada su lagali, mislili kako će se osjećati ta osoba kada sazna istinu? Još gore, tisuću puta gore.
Bol same laži ipak najviše ovisi o njezinom izvoru. Nije isto kada vam slaže prolaznik na cesti, i najbolji prijatelj. Malo sam razmislila i shvatila, da me povrijediti mogu samo oni ljudi do kojih mi je stalo. Tada me prijevara boli, ali kada mi ta osoba prestane značiti, i rane zacijele.

Osoba s kojom sam pričala rekla mi je da nikome ne mogu u potpunosti vjerovati, osim sebi. Znači, trebala bih uvijek biti oprezna i ne govoriti nikome svoje tajne i misli… Tako ne bih mogla živjeti, ne. Uvijek moram imati barem nekoga kome ću davati najbolje od sebe. Čovjek je ipak društveno biće, zar ne? Potrebni su mu ljudi.
U tome i je bit života. Ponekad se daš onima kojima nisi trebao, pa ti je žao. Ali mislim da je još gori osjećaj ne dati se nekome tko je to zaslužio.

Ne kažem da osobno nikada ne lažem, lagala bih kada bih rekla takvo što. laze Ali, tko prizna pola mu se prašta, zar ne? smijeh

Nadam se da vam se sviđa post…
Iskreno: nije me briga… Pišem što ja hoću, a vas nitko ne sili na čitanje beljzubo

Uživajte u ostatku dana… mah

Vaša ŠaŠaViCa

- 16:23 -

četvrtak, 29.11.2007.

Bijeg iz stvarnosti

Što znači pobjeći? Ovisi kako kome, i u koje vrijeme. Ne ovisi baš puno o mjestu, iako to upravo znači to-promijeniti mjesto.

Pobjeći možemo sa sata, markirati iz ovog ili onog razloga. Možemo i od kuće… Možemo od većine stvari-ali ne možemo od sebe.

Pobjeći od sebe je apsolutno ne moguće. Znate onu: "No matter where I run, I meet myself there…"?
Bježimo kada nam se čini da nema drugog izlaza. Okrećemo leđa vratima i tražimo novi izlaz. Bježimo, odlazimo… A onda se vratimo i vidimo da smo zapravo cijelo vrijeme bili tu; jer problemi se nisu riješili.

Neki bježe od rata. Čuvaju svoju glavu i napuštaju zemlju. Neki bježe iz škole, neki od kuće, neki od policije (kad počine krivično djelo), neki od ljudi…

Ja bježim od stvarnosti.

Runaway

Aha. Kad se dogodi nešto loše, i čini mi se da nema šanse da se to popravi, uzmem mp3, upalim pjesmu i bježim… Zatvorim oči, zamišljam se na savršenom mjestu, na moru, gdje sve je mirno… I bježim. Sve je super, čini mi se kao da sam doista pobjegla-no onda se potroši baterija na mp3-u, i okrutno vraćanje u stvarnost boli više nego onda kada sam ju napuštala.

Image and video hosting by TinyPic

Od stvarnosti mogu pobjeći na razne načine. Rolanjem do Jaruna, crtanjem, pisanjem, plesom…

Image and video hosting by TinyPic

Ali svaki puta kada se vratim, ponovno se moram suočiti sa stvarnošću. Moj tata misli da je moje bježanje zapravo povlačenje u sebe. I vjerojatno ima pravo. No u jednom se ne slažem s njim: on misli da od tog bijega nemam nikakve koristi.

Ne slažem se s tim. Naprotiv, kada se vratim, osjećam se puno snažnija i bistrija (ne bi vjerovali što hladan zrak na Jarunu čini čovjeku : ) i čini mi se da sve što želim, mogu. Uzimam stvari u svoje ruke i bez straha idem naprijed.

Odmičem zastor snova, ali ne bojim se gledati iza kulisa…

Hrabro zakoračim u stvarnost =)

Vaša ŠaŠaViCa

- 21:50 -

srijeda, 28.11.2007.

Za jedne velike, smeđe oči...

Nešto mi se zanimljivo dogodilo prije nekoliko dana. Ne znam, doduše, da li je to zanimljivo i vama, ali za mene pojam "zanimljivo" znači nešto što me potiče na razmišljanje.




Mama me poslala po kruh u pekarnu, i kako sam se žurila, nisam ponijela novčanik. U ruci sam čvrsto stiskala kovanice od kunu i dvije i žurno preskakala stepenice u zgradi. Kada sam se spustila negdje do kraja stubišta koja vode s drugog na prvi kat, svjetlo se ugasilo. Posljednje tri stepenice sam preskočila i pružila ruku prema svjetlećem gumbu.
No nečija ruka bila je brža; svjetlo se upalilo i prije nego što sam dotaknula gumb.

Protrnula sam. Nisam bila sama.

Okrenula sam se i u šoku ugledala prosjakinju sa malenom djevojčicom. Djevojčica je mogla imati oko pet godina. Lice joj je bilo prljavo a odjeća poderana. Zar joj nije hladno? Iako sam bila u svojoj toploj zimskoj jakni, osjetila sam neku hladnoću na koži.
Bilo je očito da su to majka i kći. Išle su od vrata do vrata, te zvonile i prosile.

Uvijek sam bila skromno dijete. Siromašnima se nisam rugala, nisam se nikada hvalisala niti razbacivala novcem, već sam se uvijek stavljala na njihovo mjesto i pitala se… Kako bi bilo meni? I kada bih se šetala gradom, ubacila bih koju kunu u njihove ruke, suhe i tanke…

Na trenutak smo se gledali, svi troje.

A onda je djevojčica dotrčala do mene, pogledala me velikim, smeđim očima i rekla nešto kao: "Daj sirotinji…"
Oči su joj bile tako velike i gladne, da sam mislila da će me progutati… zapravo sam se prestrašila te malene djevojčice.

Sjetila sam se da imam novac za kruh, ali i toga da mi je mama dala točan iznos koliko kruh košta… Dakle, nisam joj ništa mogla dati.

"Ne, oprosti… stvarno nemam."- rekla sam i pokušala se provući pokraj nje.

Mislila sam da sam preskočila i posljednju stepenicu, no prevarila sam se; zateturala sam se i raširila obje ruke te očajno tražila oslonac. Sve se to zbilo u sekundi; u trenutku kada sam uspjela održati ravnotežu, tj. uhvatiti se za ogradu, ispustila sam kovanice iz ruke.

Začuo se jasan zvuk pada novčića na pločicama. Kovanice su se rasule po podu.

Djevojčica me gledala bez riječi.

Image and video hosting by TinyPic

Dok sam užurbano skupljala novčiće po podu, ruke su mi se tresle. Kada sam pokupila novčiće, i htjela doslovno nestati. Netko me uhvatio za ruku.

Okrenula sam se, a velike smeđe oči su me gledale.
"Palo ti je…" rekla je i pružila ručicu. Bila je to kovanica od jedne kune.

Pogledala sam u svoju ruku s kovanicama. Imala sam kunu više, mogla bih kupiti drugi kruh, umjesto ovoga…

"Ne, zadrži si" rekla sam i potrčala niz stepenice.

Dok sam trčala niz sutbe čula sam malu kako govori: "Hvala…"

Kad sam se vratila iz pekarne, više ih nisam srela…


Vaša ŠaŠaViCa

- 09:44 -

Design by: B@rby and M@L€N@ $@R€N@